Ljudi očekuju da pravila, principi i obrasci koje nauče ostanu stabilni i konstantni.
Jedan od generalnih obrazaca za korišćenje značenja je lažno trajanje/ ideja se ne menja, ali se stvarnost menja. . Život je proces, što znači da se odvija kroz neumoljive sekvence promene. Ima malo stvari u životu koje su stalne i nepromenljive. Kontinuirana promena vidi se u biološkim aspektima života: rast, starenje, bolest i oporavak itd. Socijalni aspekti života takođe su u promeni. Ovo se može videti u formiranju, razvoju i prekidu odnosa, strukturi odnosa moći, seksualnoj aktivnosti i reprodukciji. Kontinuitet života je pre kontinuitet procesa nego stvar bivanja istim sa protokom vremena. Koliko život podrazumeva promenu može se lako videti poredeći istu osobu u dva različita životna razdoblja. Zamislimo na primer da uporedimo devojčicu od 9 godina i ženu koja je postala sa 39. Njene mere tela su totalno drugačije, fizičke i mentalne sposobnosti su neuporedive, njeni socijalni kontakti i donosi su drugačiji.
Ukratko, život podrazumeva konstantnu promenu. Sa druge strane, značenje je bazirano na stabilnosti i trajanju. Jeznik je zansovan na principu su značenja stabilna. Nemoguće bi bilo koristiti jezik u kome se značenja menjaju svakog dana. Kada se značenje primeni na život, dakle, tada se stabilni koncepti i i ideje odnose na fenomene koji su u procesu konstantne promene. Priode života i značenja su kontradiktorne. Rezultat ove kontradikcije je lažna trajnost.
Tenzija između stabilne prirode značenja i promenljivih fenomena života se dobro može videti između biološkog procesa seksualnosti i socijalnog koncepta kao što je brak. Brak je fiksirano, nepromenljivo stanje počelo u jednom trenutku vremena i trajanja do nekog trenutka vremena (poželjno do smrti). Postoji jasna distinkcija između biti u braku i ne biti u praku, a bračno stanje ne fluktuira u toku jednog dana ili meseca. Suprotno se, sa druge strane ponaša seksualnost. Ona je podložna promenljivosti. Seksualna želja partnera često fluktuira u toku vremena. Ona se može izmeniti iz strasne seksualne želje do intimnosti i emocionalne povezanosti u deljenju iskustva. Takođe, stavovi, uvernja i ponašanja partnera se vremenom menjaju. Teško bi bilo zamisliti par u kome oba partnera ostaju ista u svojim mišljenjima, osećanjima i ponašanjima iz sata u sat, iz dana u dan. Brak kao koncept je, dakle, oblik nametanja stabilnosti i nepromenjivosti na jednu vezu koja je u stalnoj promeni. Samim tim ideja-institucija braka stvara očekivanje stabilnosti i trajnosti koje često ne može biti ostvareno. Prema današnjoj statistici skoro 40% brakova će biti okončano razvodom. Kada ljudi ulaze u brak svako ne očekuju razvod, što će reći da njihova ideja i očekivanja o braku precenjuju trajanje odnosa- ovo je najverovatnije tačno bar za 40% onih kod kojih se razvedu.
* * *
Posle ovih pročitanih pasusa zapitala sam se šta se dešava sa drugih 60% ? Da li kod njih mit o zauvek nije mit? Moja hipoteza je da, kod brakova koji uspeju da se održe uprkos izazovima koje donose promene, događa razbijanje ovog mita i prihvatanje promena kao prirodnog procesa koji jedna dugorocna veza donosi. Ovakva ideja dopušta dodavanje još jedne pririodne potrebe na potrebu za stabilnošću- a to je potreba za novinom.
Mit o zauvek ili “živeli su srećno do kraja života” mogao bi se zameniti idejom o relativnoj stabilnoti ili “ uprkos ili čak zahvaljujući stalnim iskušenjima, usponima i padovima oni su nalazili nove načine da budu zajedno.